10. godine prije Krista, starorimski arhitekt Vitruvije opisao je u svom arhitektonskom priručniku stroj za podizanje.Ovaj stroj ima jarbol, vrh jarbola opremljen je koloturom, položaj jarbola je fiksiran pomoću užeta za povlačenje, a kabel koji prolazi kroz kolotur povlači se vitlom za podizanje teških predmeta.
U 15. stoljeću Italija je izumila kran s krakom kako bi riješila ovaj problem.Dizalica ima nagnutu konzolu s koloturom na vrhu kraka, koji se može podizati i okretati.
Sredinom i krajem 18. stoljeća, nakon što je Watt poboljšao i izumio parni stroj, osigurao je pogonske uvjete za dizalice.Godine 1805. inženjer Lenny iz Glena napravio je prvu seriju parnih dizalica za londonski dok.Godine 1846. Armstrong iz Engleske promijenio je parnu dizalicu u doku Newcastlea u hidrauličku dizalicu.
Početkom 20. stoljeća u Europi su se koristile toranjske dizalice,
Dizalica uglavnom uključuje mehanizam za podizanje, radni mehanizam, mehanizam za podizanje, zakretni mehanizam i metalnu konstrukciju.Mehanizam za dizanje je osnovni radni mehanizam dizalice, koji se uglavnom sastoji od sustava ovjesa i vitla, te podizanja teških predmeta putem hidrauličkog sustava.
Pogonski mehanizam služi za pomicanje teških predmeta uzdužno i vodoravno ili podešavanje radnog položaja dizalice.Općenito se sastoji od motora, reduktora, kočnice i kotača.Mehanizam za podizanje je opremljen samo na dizalici s krakom.Amplituda se smanjuje kada se krak podiže, a povećava kada se spušta.Dijeli se na balansirano i neuravnoteženo klizenje.Mehanizam zakretanja koristi se za okretanje kraka i sastoji se od pogonskog uređaja i uređaja za zakretni ležaj.Metalna konstrukcija je okvir dizalice.Glavni nosivi dijelovi kao što su most, krak i portal mogu biti kutijasta konstrukcija, rešetkasta konstrukcija ili mrežasta konstrukcija, a neki mogu koristiti profilni čelik kao potpornu gredu.
Vrijeme objave: 30. listopada 2021